13. studenog 1876.: preminuo Pajo Kolarić – začetnik prvog građanskog (amaterskog) tamburaškog sastava i mnogo više od toga

Na današnji je dan, 13. studenoga 1876. godine, preminuo u Osijeku Pajo Kolarić, glazbenik, skladatelj, promicatelj tamburaške glazbe, gradski vijećnik, saborski zastupnik i dobrotvor. Iako ga danas ponajprije pamtimo kao začetnika organiziranoga tamburaškog muziciranja u Hrvatskoj, bio je i više od toga.

U službi županije i grada 

Pajo Kolarić je rođen 17. siječnja 1821. godine u Gornjem gradu Osijeku. Obitelj mu nije bila imućna, što je utjecalo i na njegove životne mogućnosti. Nakon završene gimnazije želio je studirati pravo, ali za nastavak školovanja nije imao dovoljno novca pa je profesionalni put započeo u gradskoj službi.
Od 1840. godine je radio kao pisar Virovitičke županije, a od 1844. kao pisar grada Osijeka. U gradskoj je službi proveo gotovo 28 godina, obavljajući različite poslove u gradskoj administraciji.

Tambura i narodni preporod

Kolarićev najpoznatiji doprinos hrvatskoj kulturnoj povijesti vezan je uz tamburu. Godine 1847. u Osijeku je osnovao prvi građanski tamburaški sastav u Hrvatskoj, koji je zajedno s njim imao šest članova. Sastav je nastupao na prijateljskim okupljanjima i narodnim svečanostima, izvodeći slavonske varoške i hrvatske domoljubne pjesme.
U vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda tambura je tako dobila i novu društvenu i kulturnu ulogu - sredstvo promicanja hrvatskoga jezika i nacionalne svijesti. Njegov sastav je bio i dio širega preporodnog djelovanja u Osijeku. Kolarić je svirao tamburu, obrađivao narodne napjeve te skladao vlastite pjesme. Prema svjedočenju njegova suvremenika i prijatelja, muzikologa Franje Kuhača, nije poznavao notno pismo. Svoje je melodije i napjeve prenosio pjevanjem, a Kuhač ih je zapisivao i tako sačuvao od zaborava. Kolarić je poznavao brojne slavonske narodne i gradske pjesme te je bio važan Kuhačev izvor pri prikupljanju glazbene građe. Među pjesmama koje se povezuju s njegovim stvaralaštvom posebno se ističe „Miruj, miruj, srce moje”, na tekst Petra Preradovića. Kolarićevo je glazbeno stvaralaštvo obuhvaćalo desetak sačuvanih popijevki, odnosno slavonskih varoških pjesama.

Osim glazbom zastupao je i otvoreno svoja ilirska uvjerenja i narodnjačke ideje.

Gradski vijećnik 

Godine 1861. postao je gradskim vijećnikom. Tu je dužnost obnašao do 1868. godine, kada je zbog preustroja gradske uprave otišao u mirovinu.

Njegov rad u Gradskom poglavarstvu nije bio samo administrativan. Bavio se pitanjima gradske infrastrukture, zemljišta, rasvjete, najma i uređenja gradskih prostora, ali i problemima siromašnih stanovnika. Posebno se istaknuo u nastojanjima da se riješi dugogodišnji problem neodgovarajuće i premale zgrade gornjogradske škole. Predlagao je proširenje i obnovu postojeće škole, tražio odgovarajuće građevinsko rješenje te sudjelovao u odabiru projekta za novu zgradu. Nova gornjogradska školska zgrada je dovršena 1868. godine, a Kolarić je imenovan njezinim prvim mjesnim školskim nadzornikom. Danas se u toj školskoj tradiciji nastavlja djelovanje Osnovne škole Svete Ane.

Nastojanja u kulturnom i kazališnom životu
Kolarić se zauzimao i za razvoj hrvatskoga kulturnog i kazališnog života. Posebno je zanimljiva njegova uloga u raspravi o nazivu buduće zgrade Casina i kazališta u Gornjem gradu.

Na sjednici 26. kolovoza 1862. godine usprotivio se predloženim njemačkim nazivima i zalagao da se zgrada nazove Osječki narodni dom. Kolarić je bio povezan i s kazališnim djelovanjem u gradu. Iako njegovo članstvo u Gornjogradskom dobrotvornom društvu Ignacie nije potvrđeno sačuvanim popisima, istraživanja upućuju na njegovu moguću povezanost s počecima amaterskoga kazališnog rada. Poznato je i njegovo sudjelovanje u glazbenim programima kojima su se promicale ilirske pjesme i hrvatski jezik.

Štedioničar i saborski zastupnik

Nakon umirovljenja iz gradske službe je nastavio djelovati u gospodarskom i političkom životu. Bio je ravnatelj Osječke štedionice, a potom i Slavonske središnje štedionice, koju je sam osnovao. Potonja je počela djelovati 1872. godine u Donjem gradu.

Njegova politička karijera je također bila značajna. Kao predstavnik Osijeka tri je puta biran u Hrvatski sabor, 1865., 1871. i 1875. godine. Zastupao je interese grada i Slavonije, sudjelujući u raspravama o komunalnim, administrativnim, pravnim i političkim pitanjima.

Oporuka

Kolarić je pred kraj života teško obolio. Preminuo je u Gornjem gradu i pokopan na gornjogradskom groblju sv. Ane, gdje se njegov grob i danas nalazi.

Njegova oporuka, sastavljena 20. listopada 1876. godine, otkriva koliko mu je bilo stalo do zajednice u kojoj je živio. Za univerzalnu nasljednicu svojega imetka imenovao je mlađu sestru Magdalenu Šandorić, rođenu Kolarić, ali je istodobno odredio značajna sredstva za dobrotvorne i prosvjetne svrhe.

Siromasima Gornjega grada, bez obzira na vjeroispovijest, namijenio je 300 forinti, uz ograničenje da pojedina osoba ne može dobiti više od pet forinti. Gornjogradskoj pučkoj školi ostavio je također 300 forinti, a gornjogradskoj župnoj crkvi, crkvi sv. Ane i crkvi sv. Roka po 100 forinti. Prema Kuhačevim podatcima, novac je ostavio i Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Zagrebačkom muzeju, osječkoj gimnaziji, za gradnju galerije slika te drugim kulturnim i prosvjetnim ustanovama. Posebno je zanimljivo da je novac namijenjen školi postao temelj školske zaklade Paje Kolarića, iz čijih su se kamata nabavljale knjige za siromašne učenike.

Tambura

Jedan od najvrjednijih materijalnih tragova Kolarićeva života se čuva u Muzeju Slavonije u Osijeku, zahvaljujući Juliju Njikošu. Riječ je o njegovoj tamburi, koja se smatra najstarijm poznatim sačuvanim primjerkom tambure povijesnoga značenja.

Slavonsko tamburaško društvo, poprsje Vanje Radauša...
Sjećanje na Paju Kolarića u Osijeku danas održava Vijenac u Gornjem gradu i Slavonsko tamburaško društvo (osn. 1954.) koji nose njegovo ime te poprsje, rad kipara Vanje Radauša, postavljeno 1970. godine na Preradovićevu šetalištu.