26.listopad 1967: otvorena Robna kuća Supermarket

Robna kuća Supermarket u Osijeku (1967.): modernizacija jednog slavonskog grada

Na današnji je dan, 26. listopada 1967. otvorena u Osijeku Robna kuća Supermarket (ili samo Super, kako su ga zvali o zovu), čime je Osijek dobio više od trgovine — dobio je simbol modernog grada.

Uvod
Svečano otvorenje Robne kuće Supermarket (ili samo Supera) je bio više od samog trgovačkog događaja. Za grad koji se u drugoj polovini šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća profilirao prvenstveno kao industrijsko središte, otvorenje ovakvog objekta predstavljalo je simbol ekonomske reforme, urbanističke modernizacije i novoga potrošačkog identiteta socijalističke Jugoslavije. 

Gospodarski i društveni kontekst
Osijek je sredinom šezdesetih godina bio grad s razvijenom industrijom — metaloprerađivačkom, prehrambenom i tekstilnom granom — no njegov središnji trgovinski i društveni život još je uvijek počivao na tradicionalnim trgovinama i tržnicama. U isto vrijeme, ekonomske reforme iz 1965. godine otvorile su u Jugoslaviji prostor za šire uvođenje samoposlužne i robno-kućne trgovine, a pojavljuju se i prvi zapadnjački potrošački proizvodi. Upravo u tom ozračju nastala je zamisao o velikoj, suvremeno opremljenoj robnoj kući u samom središtu grada.

Značajke objekta
Robna kuća Supermarket je odmah po otvorenju stekla odlike jedne od najvećih robnih kuća u tadašnjoj državi.
Ukupna površina objekta je iznosila oko 10.650 m² u kojem je radilo oko 300 trgovaca. Ponuda je obuhvaćala oko 24.000 raznovrsnih artikala.
Smješten je bio na drugom po veličini središnjem gradskom trgu (današnji Trg slobode).
Projekt je potpisao istaknuti arhitekt Milan Mihelič, koji će desetljećima ostati vezan uz sudbinu objekta. Zanimljivo je, na svečanosti otvorenja nije bilo predstavnika tadašnje političke elite. Otvaranje je zamišljeno i provedeno kao gradski, a ne partijski događaj.

Simbol moderniteta
Za Osječane, ali i za šire slavonsko zaleđe, Super je sredinom šezdesetih i u prvoj polovini sedamdesetih godina značio uvid u moderni, urbaniji način života. Imao je pokretne stepenice, koje su tada bile prava rijetkost i same su po sebi bile atrakcija. U njemu su se prodavali prvi topli sendviči i prve boce Coca-Cole u gradu.
Uz prodavaonice, objekt je nudio ugostiteljske sadržaje i usluge brojnih obrtnika.

Danas je teško pojmiti koliku je simboličku snagu imao sam čin kupnje u ovom objektu: za mnoge je stanovnike bilo važnije gdje se nešto kupuje nego koja se marka kupuje. Kupnja u Superu je bio čin pripadnosti modernom, gradskom načinu života.

Požar od 9. ožujka 1982. godine
U jutarnjim satima 9. ožujka 1982. godine u podrumskim prostorijama Supermarketa izbio je požar, uzrokovan kratkim spojem na rasvjetnom tijelu. Gašenje se proteglo do 18 sati, a splet nepovoljnih okolnosti — između ostalega i gotovo nemogućeg pristupa vatrogasaca podrumu i prizemlju — rezultirao je velikom materijalnom štetom. Veći dio robe u podrumskim prostorijama i prizemlju nije spašen, a jednoj od najvećih robnih kuća u Osijeku i okolici za nekoliko je sati došao kraj.

Obnova i kasniji razvoj
Gradnja nove robne kuće u tzv. Blok centru započela je tek u proljeće 1984. godine, nakon integracije ljubljanske Modne hiže i osječkog Slavonija tekstila. Projekt je ponovno vodio arhitekt Mihelič. Najveća izmjena u odnosu na prvotni objekt bilo je aktiviranje podrumskog prostora, koji je izvorno služio samo kao skladište: u njemu se jedno vrijeme nalazila velika pivnica, da bi se poslije ustalio trgovački maloprodajni lanac.
Suvremeno doba

Današnji Super Osijek je temeljito adaptiran i iznova otvoren 2016. godine. Robna kuća iz 1967. u svom trećem životnom izdanju obavlja i dalje izvornu funkciju mjesta susretanja i kupnje Osječana.

Dio urbanog identiteta 
Povijest osječkog Supermarketa od 1967. godine zrcali šire procese: reformsku modernizaciju jugoslavenskog društva, uspon i ograničenja socijalističke potrošnje, ranjivost javne infrastrukture (požar 1982.) te postsocijalističke pretvorbe gradskoga središta. Kao povijesni izvor, Supermarket svjedoči o tome da su trgovački prostori — kao što su u drugim gradovima bile robne kuće Nama ili Name — bili nositelji urbanog identiteta i svakodnevice, a ne puka mjesta razmjene robe.